30 June 2014

Is Europe Ready to Commit?

Foreign Policy: 30. June 2014
BY PETER POMERANTSEV


Tens of thousands of people thronged the streets of Georgia’s capital on Sunday to show their suport to Georgia's Association Agreement with the EU.


Georgians worry that their passion for Europe isn't being reciprocated. And Russia is ready to step in.


On June 27, Ukrainian President Petro Poroshenko signed a trade agreement with the European Union that includes Georgia and Moldova, bringing the economies of the two countries closer to Europe than ever before. The agreement's backers hope that the deal will help Georgia remain independent of Russia's imperial ambitions. But despite their optimism, Russia is making gains. The current government, elected in 2012 and backed by the richest man in the country, President Bidzina Ivanishvili, seeks to improve economic ties with Russia, not the EU. 



Georgians feel disappointed by the West. Their wish for greater integration -- 77 % of Georgians want EU membership and 72 % NATO membership -- has been frustrated. NATO membership has been shelved, and last year, when the government initialed an Association Agreement with the EU, including a Deep and Comprehensive Free Trade Area (DCFTA), the Georgians had to agree to adopt some 350 EU laws in relation to trade, consumer protection, and environmental regulation over a 10-year period.

Russia, meanwhile, is making ideological inroads into the country. The Georgian Orthodox Church, one of the most potent symbols of Georgian nationhood during Soviet times, has historical ties with Russia, and many of its elite were educated in Moscow.

Though it claims to be geopolitically neutral, the church's opposition to some EU principles puts it on a de facto collision course with EU integration policy.
Though it claims to be geopolitically neutral, the church's opposition to some EU principles puts it on a de facto collision course with EU integration policy. In 2011, the church opposed legislation that would give equal legal and tax status to other religious groups. Church officials have been outspoken in saying Georgians should not study abroad. In May 2013, tens of thousands of demonstrators, led by priests and Orthodox activists, threw rocks at a small pro-LGBT rally. The patriarch and senior church figures have regularly called for warmer ties with Russia, especially if they result in the return of breakaway regions (whose separatist ambitions have been sponsored by the Kremlin).

Russian invasion of Georgia, 2008

Though the Georgian intellectual tradition regards the country as an integral part of European civilization, the reputation of Western powers has been damaged in Georgia by a perception that both the United States and the EU were too uncritically supportive of the former ruling party, the United National Movement (UNM). There is, indeed, much to praise in the reforms of former president Mikhail Saakashvili. In one effort, his government decided to clean up corruption by reforming the traffic police, a small but highly visible section of the police force, which had a reputation for bribing officials and collecting bribes from drivers. In July 2004, the traffic police department was disbanded, and for one month there were no traffic police at all on Georgian roads. The reformers then launched a very public and media-friendly campaign to find new recruits, touring the country with celebrities and auditioning new recruits on TV. They focused especially on hiring attractive officers, a conscious response to the widespread public image of traffic police officers as ageing men with beer guts. In August 2004, the new patrol police began work, operating out of purpose-built glass buildings whose open-plan design was intended to express a new transparency.

Mikhail Saakashvili's pro-market economic reforms boosted investment and growth, led the World Bank to vote Georgia the world's top reformer in 2006 and 2008, and put it in a remarkable9th place on the World Bank's Ease of Doing Business Index. But the reforms failed to create jobs or reduce poverty. Unemployment remained at approximately 15 percent, and almost half of all households in Georgia lived below the poverty line. Georgians came to associate the Saakashvili regime with economic hardship.

Although the EU and other Western bodies regularly published critical reports on the excesses of the Saakashvili government, these were rarely translated into political pressure or high-level criticism. Now the West has chosen to criticize the ruling party's arrest of UNM officials on the grounds that they are politically motivated -- a move that Georgians believe stands in the way of justice. "People feel the EU and United States are protecting their own protégés, instead of thinking about justice," says Dodo Shonava, general producer of Channel 2, the Georgian public broadcaster.

Approval for the idea that Georgia should join the Russian-led Eurasian Union has been inching up over the last year, from 11 to 16 percent. Some say this support is likely to increase if Russia promises to return the breakaway regions of Abkhazia and South Ossetia to Georgia. "Returning the breakaway regions is so important in the national psychology that many would abandon other aims, such as joining NATO, just to have them back," says Shorena Shaverdashvili, publisher of the independent magazine Liberali.

Tens of thousands protest Saakashvili’s government in Georgia in show of force for opposition
Streets of Georgia’s capital on Sunday, June 29th 2014.

At the same time, the West's inability to give Georgia any meaningful security guarantees has made Georgians understandably nervous.
At the same time, the West's inability to give Georgia any meaningful security guarantees has made Georgians understandably nervous. The annexation of Crimea and the more recent conflict in other parts of Ukraine have made Georgians more fearful than before: Could they be next? They are right to worry. Although the Ukraine crisis has raised awareness within the EU of the failures of its current approach to the Eastern Partnership countries (Ukraine, Moldova, and Georgia), there is no consensus on what should change. There is still no immediate plan for these countries to join the EU as members, nor can the EU facilitate the kinds of rapid cash transfers -- and bribes -- that Russia can. 

European Commission President Jose Manuel Barroso (right) welcomes Georgian Prime Minister Irakli Garibashvili at the EU Council headquarters in Brussels, June 27th 2014.

If the EU is not prepared, realistically, to extend membership further east, then both Georgia and Europe should adjust. Europe can help Georgia to stay focused on its reform process in three ways. Brussels should continue to build Association Agreements. It should strengthen the Eastern Partnership program, which is designed to expand ties with the EU's eastern neighbors in a variety of ways that stop short of full membership in the Union. And it should eventually give Georgia the same kind of privileged access to the EU that Norway and Switzerland enjoy. Other help should also be made available, such as support for infrastructure construction and a path to visa liberalization. At the same time, Georgians need to rethink their own motivations and their own reform dynamic. Georgia needs politicians who argue for the rule of law and an independent judiciary, not because it will speed up EU access, but because it will be good for Georgians.

29 June 2014

Dead man in river sparks exit as east Ukraine exodus swells

Bloomberg: 29. June 2014
By Daryna Krasnolutska, Kateryna Choursina and Denis Kazansky

The number of Ukrainian refugees in Russia has reached 110,000 people, while the 54,400 others have been internally displaced, the UN's refugee department stated on June 27, 2014


When Vlodimir Vesyolkin’s friend turned up dead in a river days after brazenly unfurling a Ukrainian flag in their separatist-controlled town, Vesyolkin knew it was time to go.

Vesyolkin left his home and business in Horlivka (Russian: Gorlovka), a city of 260,000 in the Donetsk region that’s been ravaged as government troops battle pro-Russian insurgents. Seeking to start a new life, he salvaged as much of his bakery as he could, loading metal ovens into his truck and navigating military checkpoints on the 15-hour drive to Kiev. Now safe in the capital with his wife and three children, life starts anew.

Pro-Russian separatists in Ukraine's Horlivka, mid April 2014

“I understood this wouldn’t end in a month,” Vesyolkin, 35, said in a June 19 interview in a central Kiev restaurant. “Here, I’ve gone back to delivering the bread to shops myself.”

More than 400 people have died in the conflict, according to U.N. figures, many caught in the crossfire of a struggle for Ukraine’s future that erupted in the country’s easternmost regions after Russia’s takeover of Crimea in March. Even if far smaller than Syria’s refugee crisis, the United Nations estimates that more than 50,000 people are internally displaced and 110,000 arrived in Russia from Ukraine this year, while officials in Kiev warn of a “humanitarian disaster.”

The difficulty for President Petro Poroshenko to create lasting stability has been laid bare by a truce extended by three days as it was set to expire Friday, with the government saying a peace deal isn’t close. The cease-fire was violated daily, including rebels shooting down a government helicopter, killing all nine people on board.

Even during the truce, the number of people internally displaced increased by 16,400 this week to 54,400, the office of the U.N. High Commissioner for Refugees said on its website Friday.
“The rise in numbers of the past week coincides with a recent deterioration of the situation in eastern Ukraine,” Melissa Fleming, a spokeswoman for the UNHCR, said in the statement. “Displaced people cite worsening law and order, fear of abductions, human rights violations and the disruption of state services.”

There are plenty of reasons to steer clear of Ukraine’s east. The government has deployed mortars, warplanes and helicopters against insurgents in cities including Slovyansk, while the rebels used anti-aircraft missiles, tanks and field rocket systems.
In Luhansk and Donetsk, armed groups engage in abductions, detentions, torture and killings, according to the UN’s June 15 report on human rights in Ukraine. The violence is affecting the broader population in the two regions, which are marked by an “atmosphere of intimidation and consequent fear,” it said.

Several internally displaced families share same premises, Kyiv, Ukraine


For now, refugees rely on aid from volunteers.
One organization, East-SOS, helps locate places to live, with households willing to take refugees or in separate properties. About 1,500 people from Donetsk and neighboring Luhansk, whose combined population is about 6.5 million, have approached the group since it was created in May.
“Most people who come are families with children or the socially vulnerable, such as pensioners,” Yuliya Krasilnikova, East-SOS’s press secretary, said by email. “People are leaving because their lives are threatened by the military activity.”

Natalia Tolstykh, an English professor at the Donetsk National Technical University, grabbed her son and headed for Kiev.
“I left when I saw trucks with militants on the streets,” she said. “I saw the armor and I knew this is a war. We’ll try to find a flat and a job. It’s hard to say when we’ll return.”

Camps are also sprouting up on the Russian side. In Alekseevka, 7 kilometers (4 miles) from the border, dozens of tents circle a hill with a monument to Soviet soldiers on top. With room for 500, the base now hosts about 30 people.

A line of Ukrainian citizens wait at a border checkpoint in the Donetsk region to cross into Russia's Rostov region.

Andrei Gubarev, 39, and his wife Naira Vardanyan, 44, said they fled the village of Amvrosievka on the other side of the border after it was shelled two weeks ago. The couple wants to stay in Russia and Andrei, an electric welder, plans to seek a job on an infrastructure project in the country’s north, Vardanyan said.
“You can’t sleep at night, you can’t go out on the street,” she said. “Do I want back? No thanks.”

Women from eastern Ukraine at a refugee camp in Russian town Donetsk, Rostov Region, June 20

Some separatist groups have also helped. Sergei Pluzhnikov, a 26-year-old photographer, left the militant stronghold of Slovyansk in Donetsk with his pregnant wife Anastasia on June 6. Local militants found them accommodation in a house they share with another family 100 kilometers away.
“We lost our jobs and had been eating up what we managed to store, hoping until the last minute the shelling would stop but it didn’t,” Sergei said. “We’re grateful to this family for giving us shelter. We don’t know yet where we’ll go next.”

A woman with children from East of Ukraine at a refugee camp in Russian Donetsk, Russia

The breakdown in law and order in the eastern regions, along with the conflict over Crimea is forcing many people to seek safety, said Oldrich Andrysek, the regional representative for the U.N. High Commissioner for Refugees. The situation is compounded by “many competing priorities” for a government seeking to provide proper response, he said.
“There’s no central policy that we can discern: People don’t know where to go or which phone number to call,” he said June 16 in his office in Kiev. “Local authorities are overwhelmed and don’t have registration, central guidance or resources. The absolute majority of assistance is from private hands, ordinary citizens who have very little themselves share home-made smoked meat or bring some washing powder or children’s diapers.”

Refugees from Ukraine at transit refugee camp at rostov region, Russia.

Russia, which denies allegation by Ukraine and its allies that it’s stoking the unrest, says the government in Kiev must do more. Authorities in Moscow say almost 19,000 refugees have arrived from Ukraine. Russia is seeking a UN Security Council resolution establishing humanitarian corridors and access for international aid agencies.

The U.S. and its European allies have signaled that they won’t support any such Russian move unless the text recognizes Ukraine’s territorial integrity
Poroshenko, elected last month on promises to restore peace, has ordered regions not affected by the unrest to accept refugees from Donetsk and Luhansk. The government is putting measures in place to respond to the possible needs of about 680,000 in the Dnipropetrovsk region, according to the Organization for Security and Cooperation in Europe.

Vesyolkin, the baker, hasn’t given up hope. He plans to return home one day, joking that his healthy lifestyle will help him outlive the separatists who’re older and live more dangerously.
“I know it’s going to be dangerous, that there’ll still be partisans even after the fighting ends,” Vesyolkin said. “But that’s all right. Under Yanukovych, I carried my pistol with me everywhere I went for three years.”

— Kazansky reported from Donetsk. Contributors: Sangwon Yoon at the United Nations, Henry Meyer, Torrey Clark and Stepan Kravchenko in Moscow and Daria Marchak in Kiev.

Belarusian Authorities Unable To Resist Russian Propaganda

Belarus Digest: 29. June 2014

Russian TV channels dominate in Belarus


On 24 June Alexandr Lukashenko, on a visit to defence industry enterprises in Barysau, said that his personal major priority is maintaining the security of the state.
The Ukrainian crisis demonstrated that a state can preserve military security only if it has effective defence against informational threats.

However, in this area of national security Belarus seems virtually helpless against the deep penetration of Russian state propaganda into Belarusian media space.
Liberalising the media with an emphasis on promoting its national interests and identity may have at one time been the most feasible path to improve the situation. But the authorities fear the risks of changing the political status quo and avoid any reforms.

Minsk - Belarus capital

Exposed Informational Flank

The informational realm in which most of Belarusians live has never been truly Belarusian. Russian TV channels dominate in Belarus and always have.
All of the Russian central federal channels that provide pro-Kremlin news – 1st Channel, "Russia" Channel, NTV and others – broadcast in Belarus. Belarusian state TV news coverage includes such channels as Belarus-1, Belarus-2, CTV and ONT.

Though the proportion of Belarusian to Russian would at first glance appear almost equal, in fact TV audiences tend to trust Russian news over its domestic counterparts. Russian channels are much more well funded, look more professional and have historically been less biased, or to put it differently, not as straight-forward propagandistic as Belarusian TV. The latter has changed as of late, but public perception remains the same.Belarusian authorities censor Russian TV when it criticises or mocks Lukashenko personally.
Occasionally the Belarusian authorities censor Russian TV when it criticises or mocks Lukashenko personally, but this is indeed a rare event. The risk here being that heavier censorship would more than likely make Russia resentful.

Of course, the opposition-minded Belarusian channel Belsat does not have any airtime on Belarus cable TV. To watch it one has to purchase a satellite - and the number of satellite TV viewers throughout Belarus remains extremely low.
Regarding alternative sources of information, pro-government newspapers dominate the market of print media and online media has failed to become a serious alternative to TV. Although more than 60% of Belarusians use the Internet, not all of them use it for the news.

As the founder of the most popular web-site in Belarus Tut.by Jury Ziser put it: "By-net [the Belarusian segment of Internet] has become more pop-like". By this he means that after the rapid spread of Internet access throughout Belarus new users appeared to be more interested in entertainment and not in receiving independent news.
As a result, the Belarusian authorities have managed to limit the freedom of the independent media, but have also generally failed to provide protection for the country’s media and informational environment from potential Russian interventions. The information war surrounding the Ukrainian crisis has shown just how dangerous such defencelessness can be.


Blatant Propaganda Works Better

Russian and Belarusian state media coverage of the events in Ukraine have been notably different. Belarusian state TV pursued its typical tactics, attempting to achieve some level of balance between the two conflicting parties. Thus, coverage of Ukraine was usually bordering on being impartial, with special emphasis only being placed on the horrors of Ukrainian destabilisation. These scenes were meant to have Belarusians appreciate their nation's stability and reject any sentiments of revolution.

Belarus state owned TV channel (BT) early morning news summary (Tracing Russian Sign Language)

At the same time, Russian coverage of the Ukrainian crisis, by many assessments, surpassed even Soviet propaganda with its level of bias, plain lies, its demonisation of its opponents, and even occasional blatant xenophobia towards Ukrainians.
All those who disagree with the Kremlin's policies, including the Ukrainian government, get labelled as being fascists. Opponents of the anti-Ukraine propaganda campaign have launched a special web-site, Stopfake.org, to expose the daily lies eminating out of Russian TV.


In Russia the impact of this propagandistic treatment of the crisis in Ukraine has exceeded all expectations: according to the polls of the leading Russian independent sociological institution Levada Centre, Putin’s support rate has mushroomed to 81% at the beginning of June, with 88% supporting the annexation of Crimea. Sociologists have explained the reason for this significant shift in public opinion: 94% of respondents said they got their news about Ukraine from Russian TV.

In Belarus, its impact was not nearly as impressive but the excessively emotional, anti-western message from Russian TV, especially on the basis of its, sacred to a majority of Belarusians, anti-fascist rhetoric, it appeared to be far more effective than the restrained coverage provided by Belarusian state media.

If you were to choose between unification with Russia and entering the EU, what would you prefer? (IISEPS polls)
DateDecember 2011December 2012March 2013June 2013December 2013March 2014
Russia41.4%37.7%37.2%40.8%36.6%51.5%
EU39.1%43.4%42.1%41%44.6%32.9%
Difference (positive figure means more pro-Russian respondents)+2.3%-5.7%-4.9%-0.2%-8%+18.6%

This table demonstrates that Belarusians’ views have immensely shifted towards a pro-Russian geopolitical orientation over the three month period stretching from December 2013 - March 2014 (26.6% growth). The polls pending to come out in June will likely show this trend continuing to gain ground due to fact that the intensity of Russian propagandistic coverage has only increased since March.

Meanwhile, the growth of pro-Russian views in a country like Belarus – which is problematic in terms of its national identity issues – can be rather dangerous for the future of its independence. Precisely these kinds of views among the local population have become impetus for the success of the Russian invasion of Crimea and its destabilising efforts in Eastern Ukraine.

The group Belarusian Youth protest against Russian NTV's broadcast in Minsk



How to Ensure Informational Security?

In its conflict with Ukraine, Russia uses its state media as a tool for obtaining its geopolitical goals. Polls show it is working rather effectively. So, what would be the most appropriate defence against such a weapon?
The Ukrainian government went as far as shutting down Russia's federal (state) TV channels and prohibiting them from broadcasting within its borders. The Belarusian authorities cannot, and do not, want to pursue the same path. Russia remains a geopolitical ally and its largest economic supporter, so simply turning off its TV channels in Belarus could be too risky.

Media expert and political observer Aliaksandr Klaskouski believes that the only feasible response can be "the development of an independent national Belarusian media space", as he stated to Belarus Digest.
This means liberalising the whole gamut of media outlets and not interfering in the process of strengthening Belarus' national identity and patriotism by encouraging independent media to flourish on its own.
Had the government pursued this path earlier, it could have created the first line of an effective defence needed in any informational war that Russia might wage.

Strengthening the Belarusian national identity or a free, dynamic media contradicts the very essence of the Belarusian regime

In May 2011 Lukashenko blamed Russian media for sowing panic among Belarusians which he said led to panic buying and forced Minsk to devalued the Belarusian ruble by more than a third against the dollar


But at least two problems stand in its way. First of all, the Belarusian authorities are not in the habit of thinking strategically: they are too busy dealing with day-to-day issues, running the economy in through excessive micro-management. It is not at all an exaggeration to say that, generally, they fail to foresee the challenges the country may face in the middle- or long-run.

Most importantly, however, reliance on strengthening the Belarusian national identity or a free, dynamic media contradicts the very essence of the Belarusian regime. When choosing between a gradual, calm slide deeper and deeper into the sphere of Russian influence or developing institutions of an independent state, Lukashenka inevitably chooses the former. It seems safer to him, allowing him to balance (without unexpected hiccups) that may be implied by any liberalisation or upsurge of the Belarusian national spirit.

As a result Belarus is caught in an unenviable trap. Russian information policy has become a significant security threat in the region, but the Belarusian government remains impotent and unable to address this challenge because it is either afraid of Russia's possible reaction or fears to lose its own base of power.

28 June 2014

Russian minister says new sanctions on Russia could 'seriously' impact growth

Agence France-Presse: 28. June 2014

Russian President Vladimir Putin (left) speaking with Economy Minister Alexei Ulyukayev

A new round of Western sanctions on Russia over the crisis in Ukraine could seriously impact the already stalled economy, Economy Minister Alexei Ulyukayev said Saturday.

Russia has prepared three scenarios in the event of tougher economic sanctions and in the worst case "economic growth rates go seriously into the negative," he was quoted as telling the Rossiya channel.


"Investment rates go into more negative territory, incomes decrease, inflation grows, state reserves shrink," he added.


Radio Free Europe/Radio Liberty
: 28. June 2014
Moody's cuts Russia's credit outlook

Moody's warned the spread of the Ukraine conflict from Crimea to the country's eastern border with Russia has raised the dangers of "geopolitical event risk" for Moscow, including harsher Western sanctions.

Moody's has cut the credit-rating outlook of Russia to "negative," a sign of a possible future downgrade.

The credit agency cited the threat to Russia's economy due to Kremlin meddling in the Ukraine crisis.
Moody's warned the spread of the Ukraine conflict from Crimea to the country's eastern border with Russia has raised the dangers of "geopolitical event risk" for Moscow, including harsher Western sanctions.


"Sanctions against Russia so far have been mainly targeted against individuals, but the G7 countries have reiterated the possibility of further sanctions targeting specific sectors of the economy," the agency said.
The rating agency said Russia's lack of a strong plan and reforms had also added to the bleak outlook.

Moody's held Russia's overall rating at BAA1, in the low range for investment-grade bonds.

Sporadic fighting continues in Ukraine despite cease-fire extension

Euronews: 28. June 2014

Ukrainian President Petro Poroshenko, seen at left examining a map at a camp near the eastern town of Sviatohirsk, June 20th 2014.

Despite a 72-hour cease-fire extension announced by Ukraine President, Petro Poroshenko,sporadic fighting continues in Donetsk and Luhansk in the east of the country.

Ukranian troops regained control of a key checkpoint in Donetsk after it came under attack from pro-Russian separatists on Thursday night.


Map released by Ukraine's ministry of interior shows curent situation on the ground

The Ukrainian Defence Ministry says four soldiers were killed and five wounded.

Pro-Moscow fighters have also taken over of a Ukrainian National Guard base in Donetsk.
The separatists released the guardsmen, but the base commander is being held.

A tank used by the separatists in eastern Ukraine and captured by Ukraine government forces on June 27.

Poroshenko announced the cease-fire extension after signing a far-reaching trade pact with the EU in Brussels.
The newly elected president said the government reserves the right to terminate the cease-fire in areas where rebels violate the truce.

Merkel warns of 'drastic measures' if no progress in Ukraine

Reuters: 27. June 2014




German Chancellor Angela Merkel warned on Friday that the European Union would respond decisively if there were not quick progress in implementing Ukraine President Petro Poroshenko's peace plan.

"We expect progress in the next hours. If we don't see any steps forward on any of the points then we are also prepared to take drastic measures," she told journalists in Brussels.

The EU signed an historic free-trade pact with Ukraine on Friday and warned that it could impose more sanctions on Moscow unless pro-Russian rebels act to wind down the crisis in the east of the country by Monday.

Why Putin is in trouble with 86% approval

Bloomberg: 27. June 2014



One month he wins the Olympics and kudos from world leaders. The next he grabs Crimea and gets kicked out of their most exclusive club. Now he’s facing a recession with few tools to fight it save the public’s love.

Even Vladimir Putin, in his 15th year in power, can’t convert an 86 percent approval rating into economic growth when global banks stop lending and money flows mostly one way: out.
So far, Putin has paid a small price for the most blatant land grab in Europe since World War II: a few frozen credit cards, some travel restrictions on his billionaire friends and a bit of finger-wagging by U.S. and European Union leaders. For all his vows to modernize and diversify the economy, though, Russia remains a nuclear-armed petrostate and Putin’s remedy for growth now is more, not less, government control.

“The measures the president is proposing will certainly limit competition and freeze modernization,” Alexei Kudrin, a Putin adviser who steered the country’s finances for more than a decade, said in an interview in Moscow. “They will lead to an increase in market regulation and protectionism.”

Since expanding state-controlled lenders OAO Sberbank (SBER) and VTB Group, whose dominance pushed out foreign rivals such as HSBC Holdings Plc (HSBA) and Barclays Plc (BARC), Putin has increasingly used the central bank to provide funding for companies via domestic banks.

Unlike in his first term, when the benefits of major policy achievements such as cutting taxes were spread across the economy, Putin’s recent years have been marked by the creation of national champions in select industries such as energy, technology and aviation.



State Capitalism

State enterprises now account for more than half of the economy, up from 30 percent when Putin came to power at the end of 1999, according to BNP Paribas SA. (BNP) As the bureaucracy swelled during that period, Russia emerged as the world’s most corrupt major economy. It ranks alongside Pakistan andNicaragua at 127th, out of 176 nations, by Transparency International, down from 82nd in 2000.

With Russia’s $2 trillion economy stagnating, fixed investment falling and the U.S. and the EU warning of a tougher round of sanctions over the pro-Russian revolt in eastern Ukraine, Putin’s solution is a list of proposals revealed in May that involve a greater role for the state. He ordered the central bank to set up long-term financing for manufacturers and called for rules to force “systemically important” companies to move their registrations inside Russia.


‘Systemic Imbalances’

Gennady Melikyan, a former deputy central bank chairman, said he wasn’t optimistic about the outlook.

“The situation in the economy isn’t very good,” Melikyan said in an interview in the Russian capital. “Sanctions didn’t have a direct negative impact, but they contributed to the increase in capital outflows.”

Russia’s annexation of Crimea on March 21 and the unrest in Ukraine led the U.S. and the EU to impose asset freezes and travel bans on 99 people and 20 companies. It also prompted the Group of Eight to suspend Russia’s membership, forcing Putin to cancel a planned summit of world leaders in Sochi, the Black Sea resort that hosted the Winter Olympics Feb. 7-23.

Russia's invasion of Crimea,Ukraine - March 2014

EU leaders today ordered Russia to stop the rebellion in Ukraine by Monday, the same day that a newly extended cease-fire declared by Ukrainian President Petro Poroshenko and backed by Russia expires. Foreign Minister Sergei Lavrov welcomed the extension while saying he hoped it wasn’t “just another ultimatum.”


Bond Drought

As Putin seeks to patch up relations abroad, at home he’s struggling to shore up an economy that the International Monetary Fund says is contracting for the first time in more than four years.

He also must cope with external debt markets that have been largely closed to Russia since the annexation of Crimea. International bond sales by Russian companies plunged to less than $2 billion in March through May from $19 billion in the same period last year, making it harder for Russian banks and companies to meet their combined $191 billion of foreign debt payments due this year, according to Russia's Central bank data.

That’s forcing companies to turn to Sberbank, VTB and other domestic lenders to meet the vast bulk of their funding needs. With household deposits declining and net capital outflow projected to reach $90 billion this year, the most since 2008, the lenders, in turn, are tapping the central bank for liquidity at an unprecedented pace.


Asset Deficit

“The banking system is close to having a deficit of assets that can be used as collateral to get funds from the central bank, while demand for refinancing is continuously increasing,” Sberbank Chief Executive Officer Herman Gref, Putin’s economy minister during his first two terms as president, said by e-mail.

The system is in a vicious cycle. Spooked by events in Ukraine, investors sold Russian assets, which weakened the ruble and prompted the central bank to sell dollars to support the currency. This pulled money out of circulation, stoking inflation and choking spending.

Since Putin installed his former economic aide, Elvira Nabiullina, as chairman of the central bank a year ago, Bank of Russia financing for commercial lenders has more than doubled. It reached $142 billion in April, or about 9.5 percent of the industry’s total liabilities, according to data compiled by Bloomberg.


Rising Indexes

At the same time, the Micex Index (INDEXCF) is at about 1,500, close to where it was before bloody protests in Kiev led to the ouster of Kremlin-backed President Viktor Yanukovych in February. It’s rebounded from an almost four-year low of 1,182.89 on March 14. The ruble, buoyed by interventions, is hovering near a five-month high versus the basket of dollars and euros used by the central bank to manage the currency.

Vladimir Pantyushin, senior strategist at Sberbank-CIB, said there were several reasons explaining how stock markets and the ruble can rise while capital is fleeing Russian assets.
“‘In Russia, capital flight and the stock market are unrelated,’’ Pantyushin said. ‘‘The stock market in Russia is not a dominant part of the financial sector. Outflows don’t necessarily mean money is escaping, it often means companies and people are moving rubles into foreign currencies.’’

While Putin’s policies in Ukraine have been condemned by the U.S. and the EU, they’ve been applauded almost universally at home, even by outspoken critics. As a result, less than two years after the biggest protests against his rule, Putin’s popularity is close to an all-time peak reached in 2008.


Feeling Isolated

‘‘The fact that Russia was kicked out of the G-8 hasn’t made people proud, but the feeling of isolation has driven the population to believe that no one in the West loves us, so there’s nothing left to do but rely on the current leadership,” said Alexei Grazhdankin, deputy head of Levada Center, an independent polling group in Moscow.
Putin’s rating has risen to a six-year high of 86 percent, bolstered by his annexation of Crimea and handling of the Ukraine conflict, according to the latest poll by Levada, conducted June 20-June 23.

Michael McFaul, the U.S. ambassador to Russia before stepping down this year, said Putin is risking a backlash among the country’s business elite by pursuing policies that will lead to tougher penalties if they aren’t halted.
“Given the kind of political regime you have in Russia, the most likely way it feeds back is with the elites, with economic elites who have economic interests in integration with the global economy,” McFaul, who now teaches at Stanford University, based near Palo Alto, California, said by phone. “Those are the folks who are going to suffer.”


Financing Issues

The EU has been looking at possible deeper penalties since March and they may be discussed at a leaders’ summit that began yesterday. Today, the bloc signed free-trade agreements with Ukraine, Georgia and Moldova. President Barack Obama’s administration is preparing new sanctions aimed at specific areas of the Russian economy, including energy and technology, according to three people briefed on the plans.

For the economy, time is running out, according to Alexey Vedev, head of the Gaidar Institute’s Center for Structural Research in Moscow.
“The geopolitical tension is bad, but the problem with financing is far more serious,” Vedev said in an interview.

Economic growth during the entire Putin era has been based on consumption rather than savings, unlike in China. There, savings account for about half of gross domestic product, versus 23 percent in Russia, Vedev said.
“This can’t go on forever,” Vedev said. “China’s modernization taps into savings. Russia’s comes from loans.”

When you have a financing model that’s tied to the population’s savings, the allocation of resources is more efficient than in an overly centralized system like Russia’s, said Yevgeny Yasin, a former economy minister who’s an academic supervisor at the Higher School of Economics in Moscow.
“The authorities have chosen an economic model whose main feature is that all the decisions, including investment, are made at the very top,” Yasin said. “It’s a rotten model.”

Ukraine, Moldova, And Georgia Sign EU Accords

Radio Free Europe/Radio Liberty: 27. June 2014

European Union leaders sign historic association accords Friday, June 27th 2014, with Ukraine, Georgia and Moldova

Ukraine, Georgia, and Moldova have signed key economic and political accords with the European Union in Brussels.
Ukraine signed an agreement on closer economic ties with the EU, as did Moldova and Georgia, which also signed documents on closer political ties.
The moves represent a big step toward the West and away from Russia for the three countries.

European Council President Herman Van Rompuy said that "future generations will remember this day." He said the European Union now stands by the three countries "more than ever before."
Both Van Rompuy and European Commission President Jose Manuel Barroso stressed that the accords were not aimed at harming Russia. Barroso said the EU was not seeking an exclusive partnership with the three countries, and that the agreements were "for something and not against anybody."



Georgian Prime Minister Irakli Garibashvili said becoming a member of the European family was Georgia's "unwavering will." He said the June 27 signing ceremony was "the beginning of a great journey."
Garibashvili said Abkhazia and South Ossetia -- Georgian breakaway regions recognized as independent states by Russia -- would also see the advantages of closer ties with the EU.

Moldovan Prime Minister Iurie Leanca said the accords offered his country "a future." He said that Moldova had made a "definitive choice," and that choice is European integration.

Ukrainian President Petro Poroshenko said the signing of the agreements may be the "most important day" for his country since it became independent from the Soviet Union.
He said, "over the last months, Ukraine has paid the highest possible price to make its European dream come true."
He also declared that Ukraine's ultimate goal was to join the EU when it is "fully prepared."

Former President Viktor Yanukovych's abrupt refusal to sign the agreements back in November 2013 sparked the Euromaidan revolt that led to his ouster in February.

Before the signing, Poroshenko help up a pen, saying it was the pen Yanukovych was supposed to use to sign the Association Agreement at the EU summit in Vilnius in November.
"Historic events are unavoidable," Poroshenko said.


In March, the EU and Kyiv signed an Association Agreement after Russia's annexation of Crimea.
Brussels had planned to sign the political and trade pacts with Chisinau and Tbilisi later this year but moved up the date amid concerns Moscow may try to obstruct the process.

Russia has threatened to respond with trade barriers as it pushes its own Eurasian Economic Union.
In comments to Interfax on June 27, Russian Deputy Foreign Minister Grigory Karasin warned of "serious consequences" for the signatories.
He said, however, that "the signing of such a serious document is, of course, a sovereign right of any state."


Russian President Vladimir Putin's spokesman, Dmitry Peskov, reiterated on June 27 that Moscow will take measures in case the signing of the EU accords by the three former Soviet republics has negative effects on Russia's economy.
Among other things, the agreements will allow the three countries unfettered access to the EU's market of 500 million consumers.

27 June 2014

QUO VADIS Crna Goro

Crna Gora u odnosu prema Zapadu, Rusiji, geopolitičkoj (ukrajinskoj) krizi...
Uzroci, posljedice, osvrti, predviđanja i sugestije


U čemu je bio problem? (Đukanović i Rasmusen)


Zašto je poziv u NATO izostao?

Hladan tuš iz Brisela - Crna Gora na predstojećem septembarskom samitu u Velsu NEĆE biti pozvana u članstvo NATO saveza.

Gotovo 12 mjeseci trajala je tirada euforičnog iščekivanja, uvjeravanja funkcionera vlasti da se učinilo sve i da je poziv 99% gotova stvar (ili da barem teško da nam ovog puta može izmaći), (ne)zavisni mediji pothranjivali su optimizam a uoči odluke pozivali se čak i na navodne (više nego nebulozne) izjave nekakvih "neimenovanih izvora " iz navodnog "vrha NATO" (uzgred, nijesu objasnili šta je to "vrh NATO", obzirom da ne postoji političko tijelo NATO, već odluke o prijemu donose članice Saveza ponaosob) da nam se u najgorem smiješi "uslovni poziv" (takođe uzgred, tretman koji dosadašnja praksa ne poznaje), a da fotofiniš bude manje napet na domaćoj sceni pojavljivali su se i analitičari iz susjedstva koji su nas hrabrili da nam događaji u vezi s Ukrajinom zapravo mogu ići na ruku, tj., da će (zapadno)evropski vojni savez biti još motivisaniji u vezi našeg članstva, tj., spreman da u vezi nas zažmuri i na oba oka.
Na kraju, sve bi gotovo u samo jednom danu,..i sa samo jednom (i to usputnom, kratkom, birokratskom) izjavom Gen.sekretara NATO A.F. Rasmusena, iz koje saznasmo ne samo da će za nas vrata ostati zatvorena, već da se nijesmo ni kvalifikovali! I ne samo to! Savez planira sa nama otpočeti nekakav intenziviran dijalog (kad je NATO u pitanju, nešto do sada neviđeno i vrlo neobično) a tokom kog će nas iz alijanse (poput pokusnog kunića) konstantno posmatrati i procjenjivati, bez ikakve najave kad bi se to sistematsko posmatranje moglo završiti. Da se ne utučemo i padnemo u depresiju, iz NATO-a nam poručiše da ne očajavamo, već da imamo u vidu kako se naš poziv može dogoditi u bilo kom trenutku do kraja 2015. No, ono što ta opaska podrazumijeva jeste - i da ne mora biti tako. Dakle, ni perspektiva učlanjenja za nekih 15-16 mjeseci nije nam izgledna  Kad se uzme u obzir da nam ni kriterijumi nijesu saopšteni (ono tipa "uradite to i to i mi vas zauzvrat sigurno zovemo") stvara se potpunija slika količine hladne vode kojom nas je euforične okupao Rasmusen govoreći ispred NATO. 
Naravno, ne treba njega kriviti. Naprotiv, CG (a i sam NATO) teško da su imale i imaju ozbiljnijeg i srčanijeg pobornika proširenja od njega. 

Sada kada je zavjesa pala i predstava završena, nemoguće je ne zapitati se - a šta se zaista desilo, kako je pošlo po krivu i zašto? 
Kao onaj ko već godina piše da se put Crne Gore ka EU, a posebno NATO-u, odigrava na jedan krajnje čudan način i sa vrlo kontroverznom motivacijom, nijesam od onih koje je izostanak poziva iznenadio. No, zadovoljstva što se ponovo potvrđuje da se ovim putem samo stvara privid i ne stiže nikud u meni nema. Naprotiv, gorčina zbog poraza možda je i veća nego kod drugih koji taj poziv podjednako iskreno priželjkuju već godinama.
Ponoviću (po ko zna koji put) - razloge što nijesmo u NATO (i to odavno) trebamo tražiti u nama i crnogorskom društvu.

Potpuno je od drugorazrednog značaja zašto nijesmo primljeni baš sada, već je pravo pitanje - a zašto smo mi (osim "evroazijskih" Srba i njihovih talaca u BiH i na Kosovu) jedini narod na Balkanu koji još (ni poslije toliko godina) nije pozvan i primljen u NATO? 

Kad se to zna, onda sugestije "umnih i dobronamjernih" da razloge što nas ne pozivaju trebamo tražiti u nedovoljnoj demoratizaciji društva i vladavini prava, koji nam, eto, stalno blokiraju put, ne samo da izgledaju nesuvislo, već i navode na (pod)smijeh. 
Ne samo da na pitanje po kom su kriterijumu onda Albanija, Bugarska i Rumunija postale članice NATO, a koje su, makar u trenutku prijema, po dostignutom stepenu razvoja društva i vladavine prava bile znatno iza onog gdje smo mi danas, ovi  "umni i dobronamjerni" nemaju odgovor, a teorija im se naprasno nađe na tankom ledu, već i sama činjenica da i veliku većinu zagovornika ove teorije čine pojedinci koji se (otvoreno ili prikriveno) zalažu da CG nikada u NATO i ne uđe, upotpunjava svu apsurdnost ove teze. 
Zato se njom neću ni baviti, što ne znači da članice NATO blagonaklono gledaju na Crnu Goru u kojoj postoji paravan obilja institucija kojima iz sjenke i za svoj račun upravljaju pojedinci iz vrha i oko vladajućeg režima. Paravan (gledan spolja) vjerovatno izgleda savršeno i nalik uređenim društvima Zapada, no na tom istom Zapadu ne postoji (ne makar na ključnim mjestima) niko ko je u tolikoj zabludi da ne zna i ne razumije stvarnu prirodu i karakter državnog uređenja koje postoji u Crnoj Gori.
Ako to može (i jeste) od određenog interesa za EU (kao političko-ekonomski savez koji se, uz SAD i Kanadu, nalazi iza NATO) za sam NATO, uzevši u obzir da je to vojno-bezbjednosni savez sa zadatkom da brani i štiti interese zemalja zapadnog civilizacijskog kruga i onih koje tamo sebe vide, ova okolnost nije od važnosti za članstvo.
U Crnoj Gori ovo nikako da se shvati...



No, za prosječnog građanina CG nije samo to problem da razumije. Mnogo dalje od njegovih promisli nalazi se spoznaja da problem sa članstvom u NATO ne leži čak ni u crnogorskoj državi, već u crnogorskom društvu.


Crnogorci između Zapada i SPC 


Venecija

Suprotno raširenom stereotipu u Crnoj Gori je posljednjih vjekova uvijek preovladavala simpatija stanovništva, a posebno poštovanje prema Zapadu. Namjerno naglašavam posljednjih nekoliko vjekova, jer je u periodu prije toga Crna Gora (pod tim i ranijim imenima) i bila dio tog civilizacijskog kruga. No, to je neka druga priča...Sem simpatija i poštovanja prema Zapadu u Crnoj Gori, svih nekoliko posljednjih vjekova, podjednako je prisutna i prikrivena, iracionalna i autodestruktivna, no vrlo ozbiljna rezerva prema Zapadnoj civilizaciji. Zapad je uvijek bio svjestan tog podozrenja. Usuđejem se čak reći da je to crnogorsko nepovjerenje prema Zapadu s druge strane pothranjivalo nepovjerenje Zapada prema Crnoj Gori.
A ta rezerva prisutna u Crnoj Gori ne samo da nije od "juče", već ima jako duboke korijene. To sjeme po Crnoj Gori od strane srpske Crkve sije najmanje nekoliko vjekova unazad. Još od vremena kada su Srbi i njihova država okupiranoj Duklji nametnuli svoj vjerski obred i svoju Crkvu. Od tada pa do danas gotovo sav kler (ili kao oni kažu "klir") te Crkve, iz svojih, vrlo spornih pobuda, afirmiše sva ona gledašta koja bi Crnogorce što više udaljila od Zapada i njegovih institucija. Moć ove Crkve (a to treba uvijek podsjetiti) dolazi od toga što je ona gotovo do kraja XIX vijeka bila jedina institucija koja je na prostoru CG djelovala kao obrazovna ustanova (jedino u njoj ste se mogli opismeniti i o Svijetu, viđeno očima te Crkve, nešto saznati), a do danas i jedina koja uživa (i zloupotrebljava) status baštinika kolektivnog sjećanja, tradicionalnih vrijednosti, pa čak pretenduje i na poziciju preteče crnogorske državnosti (!), negirajući tako bilo kakvu državnost Crnoj Gori prije XVII vijeka i vremena vladikata.
Ova Crkva ne samo da u CG (pa i u ovoj navodno "nezavisnoj") nesmetano radi i djeluje, već je državni vrh (da, onaj isti koji se navodno iskreno zalaže za članstvo zemlje u NATO-u) tretira kao de facto "državnu Crkvu".
Brojni su razlozi zašto je to tako (o tome više neki drugi put) no za ovu priču je bitno da je ta Crkva sa takvom pozicijom uspjela da se godinama nametne kao najuglednija institucija crnogorskog društva (ona kojoj 2/3 građana vjeruje), čime je ona postala izuzetno važan politički subjekt u Crnoj Gori. Subjekt sa kojim veze (na ovaj ili onaj način) dobrovoljno želi sačuvati i održavati oko 60% građana Crne Gore. To je zapravo ona institucija koja oko sebe ujedinjuje više građana Crne Gore, nego bilo koja druga institucija (uključujući i političke partije) koje djeluju u ovoj zemlji.
I ne samo da se ova Crkva stalno pojavljuje kao najglasniji promoter AntiZapadnih raspoloženja, već se radi i o najgorljivijem poborniku politike da Crnogorci (osjećali se tako nacionalno ili geografski) svoje utočište trebaju tražiti u okrilju Rusije, zajedništvu s njom i promicanju njenih interesa.



Nijedan vladin ili uopšte državni funkcioner, do dana današnjeg, nije se usudio ni osvrnuti se, a kamoli upuštiti u polemiku sa srpskom Crkvom po ovom pitanju, te osuditi tu rusofilsku politiku koju ona vodi u CG, kao duboko suprotnu nacionalnim interesima crnogorskog i većine drugih naroda koji žive u CG. Naprotiv, osim što se u crnogorskom društvu naviklo na fašizoidne opaske čelnika ove Crkve (što se nigdje u uređenom svijetu ne bi tolerisalo), izbjegavanjem da se polemiše sa (rusofilskom) političkom platformom ove Crkve, toj ideologiji se ne samo priznalo "pravo građanstva", već se ignorisanjem koje državni vrh pokazuje njoj daje legitimitet i čini da izgleda kako se za nju kontraargumenti nemaju (??).
Nakon što se zapadna civilizacija našla u grču velike globalne krize (najveće koju je čovječanstvo do sada doživjelo), tu antiZapadnu platformu (sem klerika ove Crkve) su kao svoju preuzeli razrađivati i zastupati ne samo pristalice ove Crkve koji su javno prepoznati po prosrpskom djelovanju (a uglavnom kivni na Zapad zato što je pomahnitaloj Srbiji obrusio zube da više ne može ugrožavati narode oko nje), već i mnogi javni i anonimni, manji ili veći, kritičari vlasti, koji sebe nacionalno vide kao Crnogorce. 
To su uglavnom oni Crnogorci koji se (kao i dobar dio crnogorskog naroda) lakše prepoznaje u istočnim/orjentalnim kulturama i sistemima vrijednosti, nego sa kulturom zapadnog Hrišćanskog svijeta i sistemom vrijednosti koji taj svijet baštini.



Izlazak Rusije na globalnu scenu, njen ekspanzionizam, samouvjerenost, vojna moć i ekonomski zamah, poput magneta privukli su i privlače Crnogorce ovog mentalnog koda, koji (pokazaće se krivo, no to je sada manje važno) vjeruju da Rusiji (baš ovoj i ovakvoj kakvom je učinio Putin) pripada budućnost, tj., da će iz sukoba (nekakvog novog Hladnog ili manje "hladnog" rata) sa Zapadom ona izaći kao pobjednik. Osim što drskost i aroganciju njenog predsjednika intimno osjećaju bliskim, ovo je i ona sorta Crnogoraca koja zapravo u sebi i ne baštini bilo kakvu idelogiju, osim one da se bude uz onog ko izgleda kao vjerovatni pobjednik. Upravo ta sorta Crnogoraca i početkom '90-ih procjenjivala je (pokazaće se takođe pogrešno) da je ne samo ispravno, već i oportuno podržati srpski ekspanzionizam i velikodržavlje.

Koliko je brojan "Putinov orkestar" u Crnoj Gori?


Prije 15-ak dana ugledna direktorka Centra za evroatlanske studije, Jelena Milić, u svom osvrtu na Crnu Goru, njene političke prvake i javne radnike, primijeti: "Mnogo je ovdje svirača u Putinovom orkestru"... Usudiću se tumačiti pa reći da je po mojoj procjeni ona tu prije svega mislila na ove (uglavnom gore pobrojane) raznorazne kritičare vlasti. Dakle, posebno one (pro)srpske nacionalne provenijencije...Svakako, zaslužila je poštovanje za ovu izjavu (kao uostalom i za gotovo sve ono što ona kao intelektualac zastupa) jer je, do sada, ovo je bilo najdirektnije (ali i bolno realno) ukazivanje na ono što je crnogorska zbilja danas. Iako je pogodilo (što bi Dalmatinci rekli) "u sridu" , pomalo rastužuje što je Izrečeno od  strane nekog ko je izvanjac u Crnoj Gori. Stoga se opet nameće pitanje - kako na ovu pojavu sve raširenijih (a vrlo opasnih simpatija) za ruskog diktatora i njegovu agresivnu i autoritarnu državu,a koja se da uočiti u svim slojevima društva, do sada nije ukazao nijedan crnogorski političar ili javni radnik??



O čemu se tu radi?...Je li to bilo teško uočiti ili izgovoriti? Ili oboje?? I ko treba da ukazuje na devijacije u nekom društvu? Stranci?? Kako je moguće da su (makar pojedini) crnogorski intelektualci još u ranim fazama znali prepoznati anomalije jugoslovenskog društvenog poretka (poput Đilasa recimo) ili izopačenost Miloševićeve sulude politike, a onih koji bi danas osudili diktatora iz Kremlja i njegovu ekspanzionističku politiku (pa još temeljenu na fašističkom principu "jedan narod, jedna država, jedan Vođa") nigdje nema! 

Ne vide se. Ne čuju...


Crnogorsko "evroatlantsko integrisanje" uz Russia Today

Nema medija u CG u kom možete pročitati kakvu izjavu, a kamoli autorski članak u kom neko iz Crne Gore promišlja i osuđuje ono što čini diktator iz Kremlja i njegova družina. Takvih izjava i tekstova na hiljade i hiljade nezavisnih intelektualaca ili analitičara prepuni su svjetski mediji, a o evropskim da i ne govorimo! A upravo je to ona Evropa ka kojoj (makar deklarativno) težimo.
Čak se ide tako daleko da u crnogorskim medijima ne možete pročitati niti stavove tih ljudi, niti bilo kakvu analitiku koja bi oštrije osuđivala Kremlj ili mu odricala legalitet i/ili legitimitet za činjenja koja proviodi.
Opet pitanje - kako je ovo moguće?? Da li je to puka slučajnost? Ja mislim da ne...

Ovakvo stanje (samo)cenzure, kada je sve sa Zapada bilo proglašeno propagandom (sem izjava kakvih tamošnjih avanturista, egzibicionista i marginalaca koji su podržavali nepodrživo), nije se viđelo u Crnoj Gori još od vremena ljubavi srpsko-crnogorskog političkog vrha s početka '90-ih i njihovog tragičnog i krvavog podsticanja bratoubilaštva i razaranja u bivšoj domovini. Tada se u domaćim medijima strogo vodilo računa da što sa Zapada ne promakne cenzuri i ne dospije u štampu ili pred ekrane. I tada se uzdisalo za Rusijom, sanjarilo njeno oružje i tugovalo što se Rusija dogovara sa "mrskim" Zapadom. 

Nakon famozne posjete Đukanovića Vašingtonu 1997. (koja je i bila povod raskolu u DPS-u), gle čuda, odjednom se u crnogorskim medijima (makar onima bliskima vlasti) SVAKODNEVNO prenose tekstovi iz The New York Times-a, Time-a. Figaroa. Liberasiona, Corierre i dr. (!) I to ne samo tekstova koji su se bavili Crnom Gorom i bivšom Jugoslavijom, već i geopolitikom.
Prenošenje takvih tekstova nakon referenduma gotovo da je zamrlo. Ako se što i pojavi to su tekstovi kakvih evroskeptika, evropskih i svjetskih katastrofičara i raznoraznih sličnih koji u svojim drutvima ne samo da ne pripadaju mainstream-u, već često ne uživaju ni potreban nivo ugleda da bi se njihovim prognozama, prelazeći i preko deset granica, ovdje špikovali i kljukali crnogorski građani.  Recidivi tog (već zaboravljenog) vremena osjećaju se i danas.
S druge strane, crnogorski mediji, u izvještavanju o ukrajinskoj krizi, ne samo da se oslanjaju na ruske i srpske medije (ovi drugi takođe prenose propagandu ovih prvih), već se i bez imalo srama otvoreno prenose i citiraju.  Čak i da ruski mediji, zbog otvorenog uključivanja u specijalni/propagandni rat, ovih mjeseci ne trpe kritike i osude, sama ideja da se crnogorska javnost informiše iz medija zemlje koja je učesnik sukoba, agresor i okupator dijela teritorije Ukrajine - je uvreda i za žurnalizam kao profesiju i za elementarni zdrav razum.
Izvještavati o sukobu u Ukrajini na bazi izvještaja ruskih medija podjednako je (be)smisleno kao da su se recimo novinari trećih zemalja svojevremeno u izvještavanju o ratu u Jugoslaviji odlučili oslanjati na citiranje RTS-a, Politike, Večernjih novosti i sličnih medija. 



Jedan od časnih primjeri novinara Russia Today koji su odbili učestvovati u propagandnom ratu

I da cirkus bude kompletan, u crnogorskim medijima koji slove za suverenističke i proNATO, nakon što odgledate ili pročitate prilog o aktuelnostima iz Ukrajine (isključivo sklapan/smandrljavan na izvještajima ruskih medija) u kom se kao krivci za sukob označavaju ili sugerišu nekakvi nacistički luđaci u Kijevu i naravno Zapad. E baš taj Zapad,..znate onaj vječni globalni mutikaša i antHirist, koga kad ne bi bilo, po ovoj pravoslavno-talibanskoj doktrini, svijet bi živio u miru, harmoniji i prosperitetu. A taj Zapad, ni u čem posebno ne uživa kao u tome da zavađa dobre, pitome i naivne Slovene. Posebno one pravoslavne vjeroispovijesti. A zna se, je li, to je jedina pravovjerna, neokrnjena i moralno superiorna varijanta Hrišćanstva. E, nakon što vas crnogorski novinari provedu kroz svoj prilog, dobro natjeraju da se identifikujete sa ruskim separatistima i saosjećate sa njima, te vas isprovociraju da u sebi osudite ponašanje Zapada ili vas makar natjeraju da u njega dobro posumnjate, e onda nakon toga obično ide prilog sa kakve tribine o NATO-u ili neka informacija iz koje se može zaključiti:
1. Zapad je u problemima iz kojih je pitanje da li se može izvući
2. Bez obzira šta Vlada priča, Crna Gora još nije rekla svoje da li ćemo ili nećemo u NATO

Poseban fenomen je to što u ovakvom izvještavanju prednjači Televizija Crne Gore. Mjesto od kog bi se najmanje očekivalo da podriva strateško nacionalno opredjeljenje crnogorskih građana. Zašto je to tako znaju oni koji su na čelo te kuće doveli Rada Vojvodića i ovu ekipu koja već duže uređuje njen program. Ti koji stoje iza njega znaju i odgovor na pitanje zašto on to radi  i u čijem interesu je takav program.

Kad smo se već dohvatili toga, ajde i da pomenemo kakve se sve gluposti i opasne predrasude prosipaju sa crnogorskih medija (počev od RTCG) i sticanju kakvih sve zabluda konzument ovog smeća može biti izložen, ako je dovoljno nesrećan pa se o Ukrajini informiše iz crnogorskih medija:
Sudeći po crnogorskim medijima:
1. Ukrajina je podijeljeno društvo. U najboljem slučaju iscijepano na pola.
2. Podjela prolazi kroz ukrajinsku naciju koja je zbog toga tragična, nesretna i jadna, pa joj, je li, treba pomoć (mešetara) sa strane. Sem što se ovom tezom sugeriše da je strano uplitanje poželjno, uz to se šalje poruka kako u ukrajinskom narodu (koji je više nego 40-omilionski) nema intelektualaca od formata. Gotovo kao da se radi o priglupoj naciji. Nekom golom plemenu iz afričkih džungli kog treba okupirati za njegovo dobro...Ali idemo dalje..
3. po crnogorskim redakcijama u UKR postoje Zapadni Ukrajinci koji su prozapadno orjentisani, a oni se dijele na one s krajnjeg zapada Ukrajine (misli se tu na Galiciju) i one koji su bliže Kijevu. Ovi prvi su listom potomci ukrajinskih nacista Stepana Bandere (navodnih njemačkih saveznika iz WWII), krvoloci i zvijeri. Konzument koji ovo gleda/čita odmah u glavi pravi paralele i pred očima mu je zaključak da se svakako radi o ukrajinskim ustašama i, treba li sumnjati - katolicima!
Nijedan crnogorski medij nije napravio ozbiljnu emisiju o Ukrajini, pa tako crnogorski građani koji nemaju običaj da istražuju dalje od domaće avlije da bi se informisali, nikada neće saznati da su Ukrajinci (uključujući i ove) u velikoj većini pravoslavci, te da je Bandera gotovo odmah po njemačkoj invaziji na SSSR uhapšen i 3 godine proveo u njemačkom logoru.  
Ovi drugi zapadni Ukrajinci, dakle, ovi koji gravitiraju Kijevu, sudeći po crnogorskim medijima, su neka zbunjena i povodljiva raja. EO IPSO, kao takvi su, je li, nešto bezlično i bezvrijedno.
S druge strane postoje neki proruski Ukrajinci koji žive na jugoistoku Ukrajine i koji ne žele da ih bilo ko (a posebno ne zapadni Ukrajinci) vode u Evropu (ćitaj: na Zapad), pa se taj pošten, radan i plemenit svijet opire i protiv sile oružja laća.
Ni do dan danas, nakon što je ova predrasuda odbačena i u Moskvi, niko iz crnogorskih medija ne pomišlja objasniti c5rnogorskim građanima da su se otpor i pobuna dogodili ISKLJUČIVO u oblastima gdje živi ruska manjina, te da je pobunom zahvaćen prostor koji čini tek 20. dio (1/20) teritorije Ukrajine.
Na karti ispod sivom bojom označen je prostor pod kontrolom naoružanih separatista, a na kojoj nije bilo moguće održati predsjedničke izbore 25. maja. Crvenom bojom označene su opštine u kojima je stanovništvo većinski podržalo danas aktuelnog predsjednika Petra Porošenka, dok su zelenom bojom obilježene opštine u kojima su se glasači većinski opredijelili za bivšeg gradonačelnika Harkiva, Mihajla Dobkina (koji se kandidovao ispred Partije regiona (nekadašnje Janukovičeve partije). Kandidat ove partije je na predsjedničkim izborima osvojio oko 3% glasova, spram preko 56% koje je dobio Porošenko i oko 13% koje je dobila Julija Timošenko, te 8,5% koje je dobio ukrajinski radikal Oleg Laško.




Da se ne radi o podjeli unutar ukrajinskog naroda, već o pobuni (dijela) ruske manjine ne ostaje nimalo sumnje kada se pogled baci na etničku kartu Ukrajine. Slika ispod.



Uzgred, da bi se shvatilo o čemu se radi, treba podsjetiti da je pobunjenika pod oružjem (po izjavi njihovih lidera) oko 4000. Pazite, na prostoru na kom separatisti žele osnovati "Donetsku narodnu republiku" (a to je prostor Donjecke oblasti) živi  oko 4,5 miliona stanovnika. Drugi prostor na kom su separatisti izglasali navodno "nezavisnu" "Lugansku narodnu republiku" (a to je Luganska oblast) živi nešto iznad 2,2 miliona stanovnika. Dakle, na prostoru na kom živi preko 6,5 miliona ljudi na pobunu se za 4 mjeseca nije odlučilo više od 4000 ljudi. (!) Da je taj broj i 10 puta veći, opet bi to elemetarno inteligentnog čovjeka trebalo da natjera da zaključi da nešto s tim ozbiljno nije u redu.

Da li je bilo koji crnogorski medij ovo objasnio graanima Crne Gore?? Ne, niti planiraju.

O čemu se onda tu radi?? O kakvoj pobuni je zapravo riječ zaključak najbolje sugeriše saznanje da i dan danas pobunjenici na tom prostoru nijesu u stanju istjerati ni sve preostale segmente državnog aparat Ukrajine, već svako-malo iznova čujemo da su otpočele neke nove borbe (izuzev onih sa ukrajinskom vojskom i policijom koje ih potiskuju po obodu i nastoje okružiti i) sa nekom jedincom vojske, policije ili zatvorske straže koje su unutar nekog od gradova pod njihovom kontrolom.
A zašto je odziv na mobilizaciju koju provode pobunjenici tako slab? Pa zato što iako se radi o djelovima Ukrajine u kojima živi ruska manjina, ona ni u tim djelovima ne čini većinu u ukupnom stanovništvu. U oblasti Lugansk živi 54% Ukrajinaca i 42% Rusa, dok je u oblasti Donjeck omjer još snažnije u korist Ukrajinaca. Naime u toj oblasti Ukrajinaca je 56%, dok je Rusa tek nešto iznad 38%. I ovo nijesu ekskluzivni i tajni podaci, već dostupni svakom na planeti ko ima internet i elementarno se zna služiti s njim.
Dakle, da nije podrške iz Rusije, njenog petljanja i vještačkog inžinjerinka, ova pobuna (govorim o oružanom ustanku, a ne protestima protiv ovog ili onog) ne samo da se ne bi dogodila, već ne bi ni bila moguća.

Dakle, kakvih sve zabluda i predrasuda možete steći informišući se iz crnogorskih medija, nemam više inspiracije pisati. Bio bi to svakako dugačak spisak.

No, to je priča o crnogorskim medijima. Ona dijelom objašnjava i zašto nam je takvo javno mnjenje, ali i takvi mediji jesu ogledalo domaćeg javnog mnjenja kom ti novinari zapravo vješto podilaze i nude mu onu sliku stvarnosti koju domaći građani priželjkuju i najlakše prihvataju. Za tu igru i domaćim medijima i domaćim građanima sasvim je nevažno što njihovu sliku o svijetu i stvarnosti nemaju građani Evrope kojoj, ponavljam taj apsurd nad apsurdima, Crnogorci (navodno) žele da se prilagode i postanu njen dio.

Crnogorski Intelektualci - šta to bješe?



Ali, opet pitanje - gdje su domaći intelektualci? Gdje je domaća društvena elita?? Zašto oni ne govore? Zašto ne djeluju prosvjetiteljski? Zar to nije osnovna uloga bilo koje nacionalne elite? Đe su opjevane crnogorske slobodarske tradicije?? Ako ne zbog Zapada kojeg kumimo da nas primi za sto, šta bi makar sa našim "čuvenim" prkosom da, iako mali i siromašni, svakom tirjanstvu i nepravdi odredimo mjeru i mjesto? Šta bi s onim da je to ljudska dužnost najsvetija? Da li je potrebno da se Crnogorcima dogodi oružana pobuna domaćih separatista i otimanje teritorije od strane susjeda da bi oni bili u stanju saosjećati sa ukrajinskim (ili bilo kojim drugim) narodom i osuditi agresiju?
Ovaka stanja društva (iznova) nameću pitanje - Da li uopšte postoji crnogorska intelektualna elita?? Kako taj odgovor ne bi bilo umjesno tražiti ovdje, nećemo to ni utvrđivati sada (uostalom, mnogo je oprečnih stavova i sumnjičavih pojedinaca), ali, zaBoga, pa makar intelektualaca imamo (?). Ili ni to nemamo?? Ako postoje,izbjegavanjem da se javno oglase demostriraju vlastito licemjerje, kukavičluk ili nedoraslost. Društveno-politička elita sastavljena od takvih pojedinaca predstavlja sramotu za narod kojem pripada. I ne samo to. Takvim indolentnim odnosom (ili čak simpatijama prema onom ko direktno podriva mir u Evropi i tekovine antifašizma nakon tako krvavog rata kakav je bila klaonica II svjetskog (WWII), direktno (na srednji i duži rok) se radi protiv interesa vlastitog naroda i države. 
Ali, ni o njima neću činiti duži zbor, jer ovo nije prvi put da crnogorskih intelektualaca niđe nema ili su opšti interes podredili ličnom. Tokom proteklih decenija smo se nekako navikli da je to više, na žalost, pravilo u crnogorskom slučaju, nego izuzetak...

No, moram reći, i ovo je suština mog motiva da napišem koju u osvrtu na odnos Crne Gore prema ukrajinskoj krizi čitaj: Zapadu i Rusiji) - 
mene ne brinu toliko oni koje je Milićka uočila (jer se tu u većini radi o pojedincima intelektualno limitiranima da ikada postanu crnogorski narodni lideri i tribuni), koliko mi pažnju privlače oni koje Milićka (još) nije uočila ili nije bila voljna i spremna da uoči.

Moju pažnju znatno više privlače određena ponašanja koja se daju registrovati unutar krugova u vlasti i onih oko nje. Svakom ko pokaže želju i strpljenje da bolje osmotri i oslušne primijetiće da je Putinizam ozbiljno uhvatio korijen, ne samo među prostim crnogorskim plebsom i polusvijetom, već i među mnogim javno djelujućim pojedincima i grupama koje su do sada bile prepoznatljive po (makar deklarativnom) zagovaranju integrisanja Crne Gore u političke i vojne asocijacije Zapada, kakve su EU i NATO, a kojih ima i u crnogorskim vladajućim krugovima. (!).
Kako je to moguće?? 
Na žalost, moguće je, jer se u Crnoj Gori, kao što sam u početku teksta napisao i po mom sve čvršćem uvjerenju, nikada potpuno nije razumjelo ni šta su te asocijacije, ni na kojim temeljima (vrijednostima, načelima, doktrinama..) su sazdane, a još manje se uspijevalo shvatiti zbog čega narodi istočne Evrope sebe vide u tom civilizacijskom i bezbjednosnom krugu...Još prije više od 7 godina sam, u jednom osvrtu, napisao da je put Crne Gore u EU (iako možda i najprogresivniji poduhvat bilo koje od njegovih elita kroz istoriju) zapravo jedan veliki nesporazum.
Razmjere tog nesporazuma bile bi posebno vidljive upravo da je kojim hipotetičkim slučajem Crna Gora ovih dana pozvana u NATO i EU.
Zapravo, baš iz razloga što se na Zapadu s čuđenjem posmatraju motivi kojima se rukovode građani CG u želji da CG bude primljena u članstvo, to pristupanje se posljednih godina usporava i odbija. Nije naravno to jedini razlog, ali jeste onaj koji se direktno i isključivo tiče Crnogoraca. Ukratko, motivi Crne Gore i njenih građana, viđeni očima prosječnog Evropljanina, krajnje su problematični. 


Doprinos briselske administracije "evropejstvu" Crnogoraca

Razloge/uzroke za ovu tragikomičnu situaciju (da se društvo 2/3-inski opredjeljuje za recimo EU, a ne zna pošteno govoreći ni što je to), treba tražiti u:
- nedoraslosti i nedovoljne obrazovanosti društveno-političke elite tog naroda, otkuda imamo taj paradoks da ljudima zapravo gotovo niko iz te elite nije dovoljno kompetentan objasniti ni što je to, ni zašto je dobro za taj narod da bude dio toga, ali i neiskrenosti i političkog oportunizma mnogih evropskih birokrata, a čija je degeneracija upravo uzrokom druge krajnosti (kojom svjedočimo ovih mjeseci) a to je jačanje još degenerisanije ultradesnice u Evropi, koja zagovara nacionalizme, nacionalne partikularizme, ksenofobiju i izolacionizam. Ukratko, evropski birokrate posljednjih dvije decenije (od pada Berlinskog zida)  i sami su zaboravili kako i zašto je nastala EU (EZ), čemu je služila i trebala da služi.
Uostalom, ta degeneracija osnovni je razlog i pojave globalne ekonomske krize 2008., a, duboko sa uvjeren, ista će trajati sve dok se Zapadna civilizacija ne sagleda i pročisti od onih onih koji su dikreditovali i diskredituju najplemenitiju ideju koja je u Evropi nastala ikada, a to je ideja ujedinjene Evrope.
U određenoj mjeri može se reći da je kriza u odnosima sa Rusijom zapravo jako ljekovita po Zapad jer će mu dati priliku da se samosagleda, preispita dosadašnje politike i pročisti od svega onog što ga je slabilo i slabi.
Iako su na majskim izborima evroskeptične ultra-desne i ultra-lijeve partije u Evropi zabilježile izuzetan uspjeh (neviđen do sada) stalno se previđa da to nije volja naroda Evrope. Naprotiv, najmanje 2/3 evropskih građana u gotovo svim članicama Unije dalo je glas podrške Uniji. Nije se glasalo protiv evropske administracije, već za što jaču, snažniju i efikasniju Uniju. Želja velike većine građana Evrope nije (ono što zastupaju ultra-desnica i ultra ljevica) a to je da se s prljavom vodom kroz prozor izbaci i beba.

Opasno uzdisanje za Rusijom

Vratimo se Crnoj Gori i pitanju opasnosti koju nosi narastajuće "uzdisanje" nad Rusijom. Da li postoji mogućnost da Crna Gora odustane od (čak i ovako traljavo vođenog) proEvropskog (proZapadnog) puta?
Na kratak rok (sem u slučaju kakve kataklizme u obliku malo vjerovatnog otvorenog rata Zapada i Ruije) - Ne. Na duži rok, to ne samo da je moguće, već ukoliko se zadrži postojeći kurs Vladine politike kojim se problem narastanja proruskih sentimenata u stanovništvu ne sanira, tj., ne deligitimiše, u nekom trenutku vlast će se suočiti sa dilemom da li da se tome prilagođava (i usporava približavanje Uniji do zaustavljanja procesa) ili da se nađe direktno konfrontirana sa prevelikim dijelom vlastitih građana.


Velikodržavne aspiracije Rusije, te Srbije, njenog saveznika na Balkanu.

Crnu Goru (njenu Vladu i čitavo društvo) bavljenje ovim pitanjem tek očekuje. Rusija se odlučila podrivati stabilnost Zapadnog svijeta na svakoj tačci gdje je ona u stanju ugroziti njegove interese, i stoga je naivno vjerovati da će Crnu Goru (u kojoj postoji tako plodno tlo za njenu aktivnost) tek tako preskočiti.


Herceg Novi

Naprotiv, mi već sada svjedočimo tome kako se određene snage u Crnoj Gori otvoreno nude Rusiji kao zastupnici njenih interesa u ovoj zemlji i ovom dijelu svijeta. I nijesu to samo SNP i NOVA od kojih se to moglo očekivati. Širi je to krug i on obuhvata i neke koji će se sve otvorenije, pa čak i na iznenađenje crnogorske javnosti - tek predstaviti.
No, ponoviću opet (jer se zbog stereotipa stalno mora ponavljati) ruskih simpatizara ima i u DPS-u i među onima koji mu u javnom životu drže stranu. Njihovo oglašavanje (trenutak i način) zavisiće od snage Đukanovića u datom momentu i od prilika spolja. 
Što se tiče samog Đukanovića, davno sam ustvrdio da je to čovjek bez lične ideologije. Ova okolnost mu pomaže da bude prilagodljiviji, ali i stvara privid da se sa ideologijama (kao neopterećen) može nositi.  Interesantna okolnost u vezi njega (a što je vrlo važno za CG u svijetlu budućih događaja) je ta što je on za Rusiju (čitaj: Putina i Kremlj), a zbog odnosa prema ruskim interesima u CG (KAP, odbijanje da dozvoli ruskim ratnim brodovima korištenje crnogorskih luka i sada odnos prema krizi u UKR) otpisan kao partner i ruski državni vrh će učiniti sve da pomogne njegovo svrgavanje.
Drugim riječima - Đukanoviću, šta god da ga motivisalo na putu prema približavanju Zapadu, Zapad je jedino i preostao.


Vrijeme opasnog flerta - Đukanović i Putin tokom susreta u rezidenciji predsjednika RF u Sočiju 2006.

Koliko god ta osuđenost Đukanovića da se drži Zapada izgledala prozapadno orjentisanim građanima CG kao problematičan motiv, ipak se pojavljuje u obliku mršave nade da će crnogorska vlast (za koju se može očekivati i u doglednoj budućnosti da će biti predvođena sa njim) naći i snage i motiva da se uhvati u koštac sa onim što dolazi i iznutra prijeti, te čvrsto ostane na putu integracije Crne Gore u EU i NATO.

SDP-Pozitivna: 
Ideja evropeizacije Crne Gore savezom sa domaćim "evroazijskim" i antiNATO snagama

I za kraj, da se osvrnem i na 2 politička subjekta koji djeluju u CG i čija relevantnost je ipak dovoljna da ih se ne preskače. Radi se o SDP-u i Pozitivnoj. Partijama čija su proZapadna opredjeljenja najmanje mogu dovoditi u pitanje.



Ipak, sa razočarenjem konstatujem da su oni (i poslije 4 mjeseca od zbacivanja proruskog režima u UKR) još zbunjeni globalnim implikacijama koje je taj događaj donio. Kao da još uvijek ne razumiju da je unutrašnja politička scena bila, jeste i uvijek će biti zapravo samo sporedan šou koji se odigrava na ovoj (našoj?) periferiji evropske periferije, te da je velika većina onog što se ovdje dogodi/odigra zapravo (pred)određeno procesima i događajima koji se odigravaju na velikoj/glavnoj pozornici, te da su "korita" tih procesa zapravo već negdje uveliko probijena, stara i poznata, uslovljena istorijskim i kulturnim bagažom naroda Crne Gore, civilizacija i kultura koje su ga odredile i koje ga određuju...
Ni SDP, ni Pozitivna, ni ne znam koliko jak politički subjek u tako kratkom vremenu ne mogu izdubiti neka nova "korita" već su osuđeni kretati se unutar onih koja je u CG iscrtala njena prošlost. Još manje mogu birati "more" koje civilizacije će zapljuskivati naše obale.
Ipak, iako kroz istoriju nijesmo i ne možemo uticati na to "more" koje i kakve civilizacije će nas zapljuskivati, "kupati"  i oblikovati, na određene aspekte vlastitog života (razvoja i opstanka) kao narod itekako možemo i trebamo uticati.  
U Crnoj Gori su 25.05. održani lokalni izbori u 12 opština, među kojima i glavnom gradu Podgorici. Izbori nijesu bili zanimljivi samo iz razloga što su obuhvatili prostor na kom živi preko polovine biračkog tijela CG, već i zato što su trebali da pokažu da li najveća vladajuća partija DPS (a čitaj: njen lider M. Đukanović) bilježi onaj izražen trend pada povjerenja koji se od mnogih opozicionih prvaka i javnih ličnosti tvrdio, a među pukom očekivao kao logičan nastavak niza loših rezultata sa parlamentarnih izbora u oktobru 2012. i predsjedničkih izbora u aprilu 2013.
Iako su rezultati upravo završenih izbora pokazali (za mnoge zapanjujuću) vitalnost DPS-a, pa čak sporadično u nekim sredinama i registrovali rast podrške ovoj partiji, ipak bi se generalno moglo zaključiti da su odnosi snaga među partijama, u manjoj ili većoj mjeri, ostali identični onima utvrđenima oktobra 2012. Dakle, sve na prvi pogled izgleda nepromijenjeno,.. ali ovog puta nije ni izbliza tako.
U CG neki (uslovno) "novi" društveno-politički procesi jesu otvoreni. Kažem uslovno, jer se radi zapravo o podprocesima. Ti (pod)procesi direktna su posljedica koje je ukrajinska (globalna politička) kriza ubrzala naglo i do nevjerovatnih brzina. 
Ta kriza, već sada je u CG donijela neke jako zanimljive novine. Prije svega učinila je određene politike (vladajućih i opozicionih političkih subjekata) mnogo ogoljenijim, a neke politike postaju i sve manje moguće. Sa svakim novim danom ukrajinske krize (koja se uz to dodatno komplikuje (a katkad prijeti i da preraste u oružani sukob koji se izlio van granica same Ukrajine) politički subjekti u Crnoj Gori primorani su da se sve brže i sve jasnije svrstavaju uz određene magistralne političke pravce, ujedno odbacujući čitav spektar mogućih varijanti političkog djelovanja koji je bio moguć, pa čak i od određenih slojeva društva naklonjenog promjenama, priželjkivan slijed događaja.
Ovo u SDP-u i Pozitivnoj ili još nijesu shvatili ili tvrdoglavo odbijaju da razumiju. I nebitno je šta su oni planirali, htjeli, željeli, te da li je to pravedno da prilike u Svijetu određuju domaću politiku, ali to je tako. I političari, ukoliko su dorasli poslu, mogu se ponašati samo u okvirima mogućeg.

Kada su me na polovini predizborne kampanje u CG pitali da li mislim da je realan scenario koalicione vlasti između SDP-a i srpskih političkih partija u CG, (a što je pitanje aktuelno i danas nakon 2 mjeseca od tada i mjesec od izbora), odgovorio sam sljedeće:

---------------------------------------------------------------------------------------------
El Re - (26.04 2014, Caffe del Montenegro) 

"Svijet nakon 28.02 (i krimskog Danciga) nije isti Svijet kao onaj prije toga. Sve opcije i kalkulacije koje su postojale do tada i bile relativno prihvatljive, najednom postaju djelimično ili potpuno neprihvatljive. Dakle, svako ko misli da je političkim subjektima u CG preostao i dalje veliki manevarski prostor, te da mogu voditi politiku "svih opcija" - u velikoj su zabludi.




Ali, idemo redom:

Izbori u Podgorici su zapravo generalna proba za parlamentarne izbore. Eventualni postizborni savez SDP-PCG sa srpskim partijama (u cilju stvaranja većine u Skupštini grada) iz temelja bi uzdrmao političku scenu. Odluka SDP-PCG da lavira i dozvoli mogućnost koaliranja sa oba glavna takmaca (a prije svega sa opozicijom) u početku (i sve do 28.02.) činila se kao idealna varijanta, a potencijalnim biračima ove koalicije ta varijanta (usuđujem se reći) izgledala je potpuno prihvatljivo.
Ni međunarodni faktori sa Zapada (čija je CG interesna sfera) takav razvoj događaja ne bi vidjeli kao problematičan. Naprotiv, odgovarao bi im i vidjeli bi ga kao sredstvo pritiska na Đukanovića da demokratizuje zemlju.


Ali, odjednom (od 28.02.), ništa više nije isto...

Kriza u koju je zagazila Evropa izrazito je ozbiljna, nepredvidiva i opasna. I Zapad i Rusija nalaze se u utisku da su napadnuti, da im je upućen ozbiljan izazov i da su njihovi interesi vitalno ugroženi.

U ovakvoj situaciji nijedan scenario razvoja događaja nije isključen. Koliki je obim problma najbolje govori činjenica da predsjednik vodeće zemlje Zapada već punih mjesec dana ne silazi iz aviona, već obilazi redom sve saveznike Zapadnog svijeta i podstiče ih na zbijanje redova. Obilazak je počeo sa Evropom (koja je za SAD najvažniji partner i njena svojevrsna ekstenzija). Nakon razgovora sa svim evropskim liderima učinio je posjetu i Vatikanu (obzirom na uticaj koji njegov vjerski poglavar ima na dobar dio Svijeta), a ovih dana obilazi Japan, Koreju, Maleziju i Filipine. U Rusiji rade isto. Zbijaju redove sa svojim saveznicima. Predsjednik RF susreo se sa liderima zemalja saveznica (mahom iz centralne Azije) a uveliko traju pripreme za njegovu posjetu Kini...

Da je svako bitan i da će SVAKO na svijetu biti NATJERAN (ovako ili onako) da se svrsta, u to nema nikakve dileme. Bezobrazluk koji je saopštenjima demonstrirala Moskva prema CG jasno pokazuje da ničija politika (pa ni male CG) Moskvi nije beznačajna i itekako se uzima u obzir.

Ipak, politički uragan koji bjesni Evropom ne bi imao gotovo nikakav učinak na crnogorsku unutrašnju političku scenu da u samoj CG postoji jedinstven konsensuz stanovništva o državnoj orjentaciji i najmanje dvotrećinska većina oko izbora saveznika kog se (i u dobru i u zlu) trebamo držati. Na žalost - to nije slučaj.

Ne zato što nam je to nešto potpuno novo, već zato što je to najednom postalo jako važno. Pitanje svih pitanja.

Odluka SNP-a da se partija svrsta uz Moskvu (koji je to uradio jako grubo i na vrlo ponižavajući način), te nešto manje pompezna, ali vrlo jasna poruka stanovništvu koja je stigla iz DF-a, a iz koje se jasno zaključuje da i oni gledaju put Moskve i priželjkuju politički poraz Zapada (možda i neki drugi) ima karakter pravog zemljotresa na političkoj sceni CG.

Vrlo brzo će se pokazati da je Đukanović zaista nevjerovatan miljenik sudbine i da se SDP i PCG već nalaze u problemu. Taj problem će postati ozbiljan ako ga ne prepoznaju i brzo reaguju. 

Ne samo što više Zapad nije spreman pozdraviti koaliciju SDP-PCG sa partnerima koji se svrstavaju na Zapadu otvoreno neprijateljsku stranu (iako su ga godinama šarmirali i kleli se u njegove vrijednosti), već ni birači SDP-a i PCG više (moja je makar procjena) ne priželjkuju ovu koaliciju sa srpskim partijama.
Zvuči nevjerovatno, ali je po meni činjenica (i nešto je slično prokomentarisao i Zlatko Vujović nedavno) da će ono što se dešava na globalnom planu imati itekako odraza na ono što se u CG bude događalo na unutrašnjem planu.
Svako ko misli da će Zapad dozvoliti da se poljulja stabilnost Crne Gore kao njihovog saveznika i klijenta, tako što bi vlast na državnom nivou bila uzdrmana ili dovedena u pitanje nekakvim jačanjem proruskih snaga - neopisivo je naivan.

Mora se priznati da je Đukanović po državu (ali najviše po sebe lično i svoju partiju) odigrao maestralan i munjevit potez kojim je otklonio svaku dilemu da je Zapadu on zaista najbolji i najpouzdaniji saveznik u CG. A amateri u CG? E oni će da plate cijenu i da vježbaju politiku i ubuduće...
Podgorica može doći u ruke srpske opozicije samo ukoliko DF i SNP sami budu u stanju formirati vlast. Sva istraživanja (uključujući i njihova) govore da je to u domenu naučne fantastike.
Koliko je naglo ojačala pozicija DPS-a i Đukanovića (nakon podrške sa Zapada i novog rasporeda figura na tabli) najslikovitije govori scena od juče, đe se Đukanović poput kakvog gospodara obrušio na partije koje predstavljaju nezadovoljne suvereniste. Onako nešto nije viđeno još od onih dana kada je nezadovoljne suvereniste prije svih predstavljao LSCG. To samo govori o snažnom (i potpuno iznenadnom) vjetru u leđa koji je Đukanoviću dala novonastala situacija u Evropi. 
Svi koji misle da će Zapad biti ubuduće i onoliko kritičan prema njemu koliko je bio do sada, na žalost, varaju se. Ljestvica se odjednom drastično spuštila i Zapadu je najednom prihvatljiv i Lukašenko bude li se ovaj odlučio da okrene leđa Moskvi.

Koliko će situacija za SDP i PCG postajati komplikovanija i sve više im vezivati ruke da uopšte razmišljaju o koaliciji sa DF-om i SNP, pokazaće budući događaji. Ulazak ruskih invazionih snaga u kontinentalnu Ukrajinu sve više izgleda kao moguć epilog. Takav čin neminovno će dovesti do potpunog zaoštravanja odnosa Zapada i Rusije. Vrlo vjerovatno i do otpočinjanja otvorenog ekonomskog i političkog rata. 
Što tenzije budu rasle to će se proruske snage u CG sve više svrstavati uz Moskvu i tako će bilo kakvo političko savezništvo sa prozapadnim partijama i savezima postajati sve teže i objektivno manje moguće. Da stvar bude komplikovanija, to savezništvo neće željeti ni njihovi birači. Naprotiv, već se sada daju uočiti signali da se oni (a posebno potencijalni birači SDP-a i PCG) tom savezništvu opiru.

Ovo (sa ovom krizom koja ima karakter sudara dvije civilizacije čija linija dodira prolazi i Crnom Gorom) je najopasnija moguća situacija koja se mogla desiti SDP-u i PCG i oni će biti prinuđeni prilagoditi politiku što prije ili će se suočiti sa debaklom na izborima.
Što je najveća nesreća, ja već sada uočavam da mnogi suverenisti (uključujući i one izrazito kritične prema DPS-u) tu partiju, proporcionalno stepenu kojim procjenjuju obim ugroženosti države, sve više vide kao nekakav siguran izbor tj., onaj s kojim je najmanje nepoznanice. 
To je karta na koju računa Đukanović i nemam dilemu da se ova opasnost već uočava u vrhu SDP-a i PCG. Međutim, ozbiljnijih pomaka i prilagođavanja politike novoj situaciji još nema, a sat otkucava...
Ovo je napisao čovjek koji će u svakoj varijanti (prilagodili svoju politiku ili ne) svoje povjerenje ukazati koaliciji Pozitivne i SDP-a. Ti ljudi su (za sada) najbliži mojih političkim opredjeljenjima i viđenju najboljeg modela budućnosti za crnogorsko društvo i državu. 
Međutim, politika ne traži samo dobru ideju, već i dobre menadžere. One koji su u stanju planirati i 2 koraka unaprijed i koji su u stanju pretpostaviti poteze svojih konkurenata. 

Šta mislim da SDP i PCG treba da urade sada? 
Da javno saopšte ono što potajno i planiraju. A to je:
Da će vlast u PG s njima kao činiocem, biti moguća samo ukoliko s druge strane budu imali partnere proZapadne političke orjentacije. Ukoliko u opoziciji partnera te orjentacije nema, u bilo kojoj drugoj varijanti SDP i PCG spremni su pristati samo na mogućnost da srpska opozicija (ukoliko joj je baš toliko do smjene DPS-a kao što se javno kunu) podrži njihovu manjinsku vlast u gradu.
Tačka. To je jasna ponuda. Njihovim biračima lako razumljiva i (čvrsto sam ubijeđen) jedino prihvatljiva.
Sve drugo (a posebno ovo "svi dolaze u obzir") SDP i PCG povešće u debakl."
------------------------------------------------------------------------------------------------

Bio je 26.04 2014. kad je ovo iznad napisano. Mjesec dana prije samih izbora...SDP i Pozitivna, kao dva politička subjekta nedovoljno sposobna, voljna ili hrabra da razumiju vjetrove promjena koji tutnje Evropom, nijesu se pravovremeno pozicionirali. Ispravnije bi bilo reći - nijesu mrdnuli prstom. Ili su bili slijepi da uoče šta se događa ili su se svjesno odlučili da ignorišu nevrijeme koje se nadvija nad Evropom. Epilog je uslijedio. Rezultati su svima poznati. Oni su bili iznenađenje samo za one koji misle da je CG izolovan svijet. Samodovoljan, ne uznemiravan i nedodirljiv za vanjske uticaje. Ne samo što to nije slučaj, već je CG (a to nikako da naučimo) u većini Svijet kog oblikuju i određuju vanjski uticaji. Mada u globalizovanom Svijetu teško je pronaći zemlju s kojom to nije slučaj, no za CG, kao malu društvenu i državnu zajednicu, ovo je bio slučaj tokom kompletne njene istorije.
Bilo kako bilo, iako su rezultati izbora Đukanovićevim oponentima i kritičarima otvorili mogućnost koalicione vlasti to se neće desiti.
U tekstu od 24.04. objasnio sam i zašto...



Međutim, pravi problemi po CG, usljed ovog sudara civilizacija, tek će se pojavljivati i usložnjavati. Ono što vidimo danas, tek su rudimenti onog što dolazi. Crna Gora je kuća sagrađena na temeljima čije se stope nalaze ukopane na najmanje dvije tektonske ploče. Ploče koje sve više tresu, kreću u različitim pravcima i odmiču jedna od druge. 
Prirodne/geografske granice Evrope i Azije ne poklapaju se ni ugrubo sa granicama evropske i azijatskih civilizacija.
Crna Gora i njena vlast, ukoliko žele opstati i izbjeći dramu budućih unutrašnjih sukoba (manje ili više nalik onima u Ukrajini) već danas moraju učiniti sve ne bi li se što više dodatno ojačali oni temelji, stubovi i veziva koji je drže stabilno na Zapadnoj geopolitičkoj i civilizacijskoj ploči. To se uz pomoć drugih izvana niti može, niti treba dogoditi, a najmanje je realno očekivati da će se desiti samo od sebe. Obzirom da je poziv u NATO izostao, sada sve zavisi od crnogorske Vlade i crnogorskog društva, njihove vizije, jedinstva u opredjeljenju da se (o)stane uz Zapad i sposobnosti da spremno dočekaju pomicanje i neminovno dalje udaljavanje ove dvije civilizacijske ploče na čijem dodiru živimo. Samo to može biti preventiva mogućoj prijetnji da nam se dom usljed ovog pomicanja pocijepa i uruši, povlačeći nas za sobom.