Porijeklo crnogorskih državnih i nacionalnih simbola




Iako su državni simboli Crne Gore (koji su ujedno i nacionalni simboli Crnogoraca kao najmnogobrojnijeg naroda u njoj) većinski prihvaćeni, a i njihova tradicija nije "od juče" već traje vjekovima, nijedan od osnovnih simbola Crne Gore nema izvorno utemeljenje u Crnoj Gori. To samo po sebi nije neka zanimljivost jer gotovo da nećete naći naroda u Evropi (pa ni u Svijetu) čiji su državni simboli (u svom osnovnom elementu/motivu) kreirani od strane prethodnih generacija naroda koji baštine državotvornost u toj državi, već je zanimljivo da Crnogorci zapravo i ne znaju porijeklo simbolima koji se zvanično i nezvanično razvijaju po CG.



Defile pripadnika Policije CG, Cetinje 2002

Pa ajde da nešto oko toga objasnim, kad vać to ne žele učiniti (svako iz svojih razloga) oni koji su strukom pozvaniji od mene.

Ajmo prvo od Crnogorcima najsvetijeg - Krstaša. To je barjak koji se od strane Crnogoraca najduže vio i nosio Crnom Gorom i pod kojim se najduže krvarilo za slobodu Crnogoraca i Crne Gore...

Otkud Krstaš?


"Krstaš" je barjak koji su pred sobom nosile pojedine Mletačke vojske tokom XVII vijeka (ratovi Svete Lige). Pošto svojih barjaka nijesmo imali, a ratujući uz duždevu vojsku protiv Osmanlija kao njihovi saveznici, vili smo njihove barjake, a pasali smo što njihovo, što tursko oružje. Krstaš barjak na sebi ima krst vitezova Sv. Jovana (Templari) i takav krst nemoguće je sresti bilo đe drugo u pravoslavnim zemljama. Ovdje je krst Jovanovaca kao dijela templarskih redova, a u prikazu je jedna od varijanti njihovih zastava.


I nije samo Krstaš ostavština savezništva sa Venecijom i njenog pokroviteljstva nad Crnom Gorom... Koliki je bio uticaj Venecije najbolje govori i činjenica da je crnogorska nošnja u velikoj mjeri nastala pod uticajem uniformi mletačkih gvardija.

Inače, Krstaš se prvi put u istorijskim dokumentima pominje 1687. Do 1851 (knjaza Danila) bio je osnovna i gotovo jedina zastava pod kojom je Crna Gora branila slobodu i nezavisnost. Nakon dolaska knjaza Danila ukida se teokratija i CG postaje svjetovna država (sa svjetovnim vladarom) pa se ta okolnost primjećuje i kod izbora centralnog/osnovnog državnog i vojnog barjaka. 
Crnogorska zastava postaje barjak sa dvoglavim orlom, (Alaj barjak) dok Krstaš zbog svoje slave i privrženosti koji su prema njemu osjećali Crnogorci postaje odlukom knjaza četni (stotinaški) barjak.

Otkud Alaj barjak?

Malo ljudi zna da je današnja zastava Crne Gore (nekadašnji alaj-barjak) zapravo takođe u osnovi replika jednog drugog takođe "uvezenog" barjaka.
Radi se o barjaku Vizantije iz vremena dinastije Paleolog (vladala 1248-1453).




To je barjak kojeg je samoproglašeni srpsko-grčki car Stefan Dušan IV (kojeg Srbi od milja zovu Dušan Silni) prisvojio da bi Grcima (čiji je dio teritorije okupirao) dao privid kako nemaju razloga za brigu jer je, eto, on njihov novi car koji će ih sad braniti. Evo kako je izgledala Dušanova zastava nakon što je udario Grke s leđa i ušao u nebranjeni sjever Vizantije (dok su se ovi s mukom borili u Anadoliji s Turcima), prisvojio i njihove barjakei njihov državni grb, predstavljajući se kao njen novi car.




Pretpostavljam da znate da su 4 ognjila/ocila bila državni grb Vizantije i te iste dinastije Paleolog (?). To su zapravo 4 grčka slova Beta



i predstavljaju skraćenicu od - Bazileus Bazileom Bazilenom Bazilenovius (Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων!“), što u prevodu znači Car Careva Caruje nad Carevima.

Propašću srpske srednjovjekovne države, tj. postepenim padom malih feudalnih državica ( zapravo razdrobljenih ostataka Dušanove kraljevine) pod osmansku vlast, i pojavom Osmanlija na njenim granicama, Zeta odnosno Crna Gora (pod Crnojevićima) svoju slobodu pokušava sačuvati prihvatajući pokroviteljstvo Venecije (Mletačke republike). Ipak, Crnojevići žele svoje plemstvo/gospodstvo, ali i teritorijalne pretenzije na porobljene krajeve u okolini, dokazivati pozivajući se na pravo nasljeđa srpske srednjovjekovne države. Sem toga željeli su pokazati privrženost već uništenoj, a tako dugo moćnoj - Vizantiji. Iz ovih razloga Crnojevići za državni grb uzimaju vizantijski grb, tj., posljednji grb srpske srednjovjekovne države.





Radi se o zlatnom dvoglavom orlu. Kako zastave iz tog perioda, prosto, nijesu mogle ostati sačuvane do danas, neki istoričari istraživači su se, oslonjeni na preživjele prikaze grba (a obično one na manastirima koji su u kamenoj plastici), pomislili da je grb bio bijeli ili srebrni.

Danas je ipak sve preovlađujuće mišljenje da je dvoglavi orao na grbu zaista bio zlatni (a ne bijeli ili srebrni) pa je i sve manje onih koji to osporavaju, tj., stanovište je da su Crnojevići u nepromijenjenom izgledu prihvatili za svoj grb, posljednji grb Vizantije/odnosno posljednji grb srednjovjekovne Srbije.



Dakle, znatno kasnije knjaz Danilo preuzima ovog dvoglavog orla za grb Crne Gore (i vladarskog doma Petrovića), ali ne samo iz želje da učini otklon od teokratije. Knjaz Danilo je bio svjestan da je barjak sa krstom ipak previše univerzalan simbol i stoga je posegnuo u prošlost za onim što je heraldička tradicija DRŽAVNOSTI Crne Gore. Tako je, pozivajući se na državni kontinuitet Crne Gore Petrovića sa Crnom Gorom Crnojevića - ponovo je na svjetlo dana iznesen dvoglavi zlatni orao.
Ipak, Danilo se odlučuje da orao ne bude spuštenih, već raširenih krila. Ovo se dogodilo što zbog činjenice da je zaista na nekim mjestima orao Crnojevića uklesan/nacrtan sa poluraširenim krilima, no, moje je uvjerenje da je Danila za odluku da orao bude raširenih krila najviše motivisala činjenica da su se u onodobnoj heraldici izrazito preferirali orlovi raširenih krila. Sem susjedne Austrije (Pruske i mnogih dr. zemalja), orla raširenih krila na svojim zastavama vila je i Rusija, koja se takođe (od Ivana IV Groznog, oženjenog grčkom princezom) takođe pozivala na nasljeđe krune i državne tradicije bivše Vizantije. 

 
Alaj barjak u vrijeme knjaza Danila I

Alaj barjak u vrijeme knjaza/kralja Nikole I

A otkud "trobojka" u Crnoj Gori?


Februara 1835. godine u Srbiji je donešen Sretenjski Ustav kojim je bila propisana zastava Srbije. Radoš Ljušić (ugledni član Koštuničinog DSS-a i kod nas dobro poznati srpski istoričar) napisao je u svojoj knjizi ”Kneževina Srbija (1830-1839)” (Beograd, 1986) ": „Sretenjskim Ustavom Srbija je postala ‘u pravleniju svom nezavisimo knjažestvo’, pa je kao takva dobila zastavu i grb. 'Boja narodna srbska jeste otvoreno crvena, bela i čelikasto-ugasita'.”Evo cijele knjige: http://www.megaupload.com/?d=SQ9CCTGF

Ovako je izgledala ta zastava, ovo je bila zastava koju su sami Srbi odredili:


Međutim sultan nije odobrio ovu zastavu nego je izdao ferman kojim je propisao kako će da izgleda srpska zastava. Ferman datiran decembra 1835. godine upućen je knezu i podunavskim vezirima, pašama, ajanima, vojvodama, kadijama i nadzornicima skela. On kaže da "srpski narod ima pravo razvijati trobojnu zastavu na trgovačkim lađama koje mogu ploviti rekama i morem "u Carigrad dohodećim i tuda prolazećim". Uz ferman, oni su dobili po jedan primerak zastave. Sada je zastava dobila nov raspored boja, za razliku od one koju je propisao Sretenjski ustav. Boje su bile vodoravno poređane: crvena, plava i bela." 

Kada je Nikola I pomislio da će satrunuti i iskopati se loza Obrenovića i da on može bit pozvan da uzme srpski tron, kako bi svoje šanse kod Srba dodatno povećao počeo se predstavljati kao "srpski knjaz". Tada je (osamdesetih godina XIX vijeka) ponavljajući sličan već učinjen Njegošev flert sa nacionalnim bojama koje su prihvatili Srbi, gotovo niotkud izvukao i promovisao (sultanovu) "trobojku" i na nju aplicirao crnogorski državni grb! Ova zastava postaće zastava dvora i predstavljaće kuću dinastije Petrovića.

Toliko o istoriji i "utemeljenosti"...

A kad bi se utemeljenost gledala kroz vrijeme koji se barjak najduže vio, onda bi u Crnoj Gori najutemeljeniji barjak bio onaj Osmanlija koji su skadarski paše iz kuće Bušatlija Crnom Gorom razvijali gotovo 4 vijeka.



Nešto kraće našim primorjem (a posebno Bokom) vio se Mletački barjak (ispod)... Punih 370 godina...



Barjak Venecije bio je (kao uostalom i Venecija i sve njeno) snažno prihvaćen u Boki. Bokelji su nostalgiju za Venecijom osjećali i decenijama nakon propasti Republike Sv. Marka. Ovo tim više što su najednom od jedne razvijene i strateški posebno važne i bogate mletačke provincije, postavši dijelom Austrije 1815. za svo vrijeme života u njoj životarili kao zapostavljena periferija i slijepo crijevo carstva.
Padom Venecije kao vjekovnog pokrovitelja Crne Gore i dolaskom Austrije u Boku, pojavljuju se aspiracije Crne Gore prema Boki. Ove težnje podsticali su i promovisali Petrovići pa su željeno proširenje htjeli predstaviti "vjenčanjem" Crne Gore i Boke, tj., narodnim ujedinjenjem. Obzirom da je za tim postojalo izrazito malo pristalica u samoj Boki (u kojoj je i dalje bilo većinsko venetsko i slovensko katoličko stanovništvo), Petrovići su htjeli njihovu naklonost obezbijediti na sentimentu nostalgije prema Veneciji. Na Cetinju su htjeli pokazati kako Crnogorci u brdima imaju visoko poštovanje prema slavnim tradicijama i (zahvaljući Veneciji) civilizacijskom dostignuću braće u Boki, pa su mudro prihvatili (mletačkog) lava kao simbol koji će uvjeriti Bokelje da će njihova slava i mjesto u CG biti poštovani, a sami Bokelji i Boka u crnogorskoj državi ravnopravni i na njenim simbolima predstavljeni.

To su istorijski korijeni crnogorskih simbola (grba i zastave) koje danas znamo.



1 comment:

  1. Svaka čast na blogu i svim tekstovima koje pišeš i objavljuješ. Pozdrav!

    ReplyDelete